Shop Forum More Submit  Join Login
×
No da...
Gumene bombone oduvijek volim. bez obzira na njihovu "gumenu" prirodu ja sam od malih nogu bio oduševljen mogućnošću da grizem žvačem i gutam neke tamo šarene prikaze koje imaju jedan sasvim nov i neočekivan okus.
moje prvo sjećanje tih gumenih bombona korijene vuče još iz prvih dana odlaska u kino. a ti odlasci, koliko god traumatični, i danas su mi najljepša sjećanja na djetinjstvo.

Mračilo se,  kada je Ante stigao pred vrata kino dvorane.

Danas, mada nema kvake na ulazu u kina, ja se svaki put tamo osjetim kao novo i preporođeno dijete. No, da se vratim na temu….spomenuh traumatično, da?

Vidiš, dok sam još sexualno zlostavljao koleginice u vrtiću igrajući se doktora i pacijenta bez ikakvih sexualnih konotacija, tata me znao voditi u kino. Na početku su to bili redom svi crtici koji bi se pojavili na repertoaru... i sve bi bilo super da se glad za kinom nije iz dana u dan povećavala, naravno da je onda ponestalo crtica. Tata je onda pametno zaključio da bi bilo vrijeme da krenem gledati filmove. Počeo me voditi na sve što bi igralo u kinu. Naravno, to se pokazalo krajnje problematično. Jer, mali Ante, sjedi do tate, gleda u taj veliki ekran (veći od života, ako smijem priznati, već od bilo kojeg iskustva koje sam u tih malo godina skupio) i vuče tatu svakih 20 sekundi za rukav da ga nauci čitati. Nažalost, to se pokazao kao nepremostiv problem. Nakon samo tjedan dana (možda je bilo i više, sjećanje me malo zeza) stari je popizdio i dao me u ruke dedi da me nauci čitati.

Na početku je to bio davež. no onda, kad sam nakon nekog vremena naučio citati, čitav svijet je bio moj. Neću se sad osvrtati na bajke, ili na stripove i na prve pokušaje čitanja Jules Vernea... Ne, vraćamo se na veliko platno i moju zatupljujuću ljubav prema filmovima.
Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada sam prvi put proplakao uz neki film. bio sam u kinu s tatom, prvi put nakon sto sam naučio dovoljno brzo čitati. Gledali smo jedne starwarse, i onda je bila jedna scena kad glavnom liku biva odsječena ruka i on shvaća da mu je to tata napravio. on shrvan tugom shvaća u kakvom okrutnom svijetu živi. a ja sjedim u stolici i plaćem ko tužna vrba. Onda je sve krenulo. Po par puta tjedno tjerao sam tatu da me vodi u kino. Ovaj put, on se nije više bunio. Sada bi me odfurao, posjeo na stolicu i prespavao većinu filmova. Tu negdje mi se gubi sjećanje na pogledane filmove sve do onog velikog trenutka koji mi je osakatio mozak i doveo me danas tu gdje jesam.

Otac je počeo kužiti kakvi me filmovi privlače, skužio je da ne patim previše na realne priče već da volim biti izgubljen u pejzažu nepoznatog kolorita i da želim biti pod infuzijom fantastičnih kreatura i još plosnatijih likova. i od tada je svaki sf film bio moj. ali je moralo nestati sf filmova...

Bio je jedan sf po imenu "The thing".. sjeli smo se, ako se ne varam bio je u pitanju drugi ili treći red (then again, možda smo bili u zadnjim redovima, ali slika tog filma mi se urezala u pamćenje kao da sam sjedio tik pred platnom). imao sam 5 godina. i gledao sam taj film.
Ne znam dal znaš za taj Carpenterov film. to je jedan od meni najboljih horor filmova 80tih godina. Priča o izvanzemaljskom inteligentnom virusu koji kad uđe u neki organizam preuzme kontrolu nad tim organizmom i asimilira sve njegove elemente. film je pun zabavnih diskasting scena.

Uglavnom, film prepun krvi i nasilja. Otac je naravno film prespavao, a ja idućih tjedan dana nisam oka sklopio. Zahvaljujući tom filmu postalo mi je jasno da ćemo svi uskoro umrijeti.
Bio sam prestravljen te činjenice, a nisam nikako roditeljima mogao objasniti zašto se tako ponašam. Čak sam odlučio ne ići više u kino. No, taj novostečeni strah od smrti koja vreba na svakom uglu nije nestajao... Dok jednog dana nisam opet otišao u kino, i opet je bio nekakav horor... Ovaj put su mi stvari bile čistije... i svakim idućim filmom u kojem je smrt na neki način bila manifestirana ja sam sve dublje ulazio u tu tematiku i sve jasnije vidio svijetlo na kraju tunela....
Evo nesto zgodno.. ako negog interesira, ili je netko za kakovu suradnju.

Have fun!

---------------------------------------------------------




NATJEČAJI ZA 3. VELESAJAM KULTURE: 12.-17.12.2006.

3. VELESAJAM KULTURE ili širenje ovisnosti o kreiranju i sudjelovanju u kulturnim programima, 12. – 17. prosinca 2006., Studentski centar

Velesajam kulture je festival Kulture promjene SC-a s ciljem promoviranja Vašeg autorskog rada. Od samog početka ideja nam je kreirati festival koji će jedinstvenom dramaturgijom prostora i vremena prezentirati niz radova mladih umjetnika/ca. Treći po redu, festival Kulture promjene SC-a, bez konkurencije je među odabranim sudionicima/ama, bez žirija, bez novčanih nagrada, ali sa velikom kreativnošću mladih ljudi, s bezbroj najrazličitijih programa, sa željom za stvaranjem novog i kvalitetnog, s otvorenim vratima prema svim idejama i sugestijama i mogućnošću postprodukcije najboljih projekata u SC-u. Festival organizira tim Kulture promjene, zajedno sa ostalim zaposlenicima SC-a, te nizom vanjskih suradnika, mahom studenata. Velesajam kulture obuhvaća i promovira sve umjetnosti i vještine, kao i znanja, te intelektualni rad; pa tako redom - kazalište, performans, ples, film, likovne i glazbene umjetnosti, književne radove, znanje, radionice, te grafički, modni i produkcijski dizajn, a sve zajedno usklađeno kreativnim promišljanjem mladih organizatora/ica i producenata/tica.

3. Velesajam kulture kreće se ususret 50oj obljetnici Studentskog centra, kako bi još jednom ukazali na važnost ovog prostora kao centra kulturnih događanja. Osvrnut ćemo se na proteklih 50 godina, istražiti što je sve stvoreno i što se trenutno događa u ovim prostorima. Ove će godine festival trajati 6 dana i svako će desetljeće dobiti svoj dan manifestacije. Tako će 12.12., prvi dan Velesajma kulture, biti posvećen i inspiriran 50im godinama prošlog stoljeća, kako događajima, osobama i kulturnim programima koji su začeti u Savskoj 25, tako i svime što se 50ih događalo, rađalo i stvaralo u Zagrebu, Hrvatskoj, Europi i uopće. Sljedeći dani (13.-17.12.) redom će predstaviti 60e, 70e, 80e, 90e i naravno 2000e godine.

Pozivamo sve zainteresirane, opčinjene i inspirirane razdobljem 1950.-2006. da nam se sa svojim idejama, zamislima i projektima jave na kultura@sczg.hr, s naznakom „za 3. Velesajam kulture".

Prijedlog projekta treba sadržavati:

1. kratki opis projekta
2. gdje? (navedite preferirani prostor u SC-u) i kada? želite svoj projekt izvesti (sukladno podjeli Velesajma na desetljeća, predložite datum izvedbe od 12. do 17.12. ovisno o godinama kojima je projekt inspiriran)
3. što vam treba od SC-a za realizaciju, a što imate (imajte na umu da tehničke potrebe svedete na minimum kako bismo sve Vaše projekte uspjeli i realizirati)
4. kontakt i kratka biografija (kontakt telefon – obavezna stavka)

Svoje prijedloge trebate poslati najkasnije do 27.11.2006. i to na kultura@sczg.hr ili na zemaljsku adresu STUDENTSKI CENTAR- URED KULTURE, Savska cesta 25, 10000 Zagreb; s naznakom „za 3. Velesajam kulture".

U nastavku Vam nudimo i par natječaja ili on-going-radionica, specijaliziranih i kreiranih, upravo za posebne potrebe 3. Velesajma kulture, pa tako redom:


NATJEČAJ ZA PRIČE- rok prijava – 30.11.

Pozivamo sve svjedoke/inje i sudionike/ce zbivanja u Studentskom centru od 1957. do 2006. da nam se jave sa svojim zanimljivim pričama, anegdotama i legendama na mail: kultura@sczg.hr, kako bismo što originalnije reminiscirali događaje kroz proteklih 50 godina SC-a.
Nagrada za trud tipkanja po tastaturi i kopanja po sivim stanicama sjećanja su besplatne ulaznice na programe kulture SC-a.


NATJEČAJ ZA IZLAGANJE U SKLOPU 3.VELESAJMA KULTURE – rok prijava – 30.11.

Trajanje izložbe: od 12. do 17. prosinac 2006.
Mjesto izlaganja: Galerija SC i ostali prostori SC-a

Ovogodišnji Velesajam kulture za temu ima 50 godina Studentskog centra. Izložba u sklopu Velesajma kulture želi se osvrnuti na bogatu prošlost likovnog djelovanja unutar Studentskog centra s posebnim naglaskom na Galeriju SC. Projekti/radovi trebaju biti inspirirani, kritički se osvrnuti ili problemski obraditi događaje, izložbe, koncepte ili osobe koje su obilježile likovnu scenu kroz pet desetljeća postojanja SC-a.
Uz sve medije likovne umjetnosti potičemo i prijavu teoretskih radova. Izložba će biti postavljena u prostoru Galerije SC, ali to ne isključuje mogućnost korištenja ostalih prostora SC-a (u prijavi je potrebno napomenuti kojem prostoru je rad namijenjen).
Gornja dobna granica je 30 godina.
Svi radovi će biti predstavljeni u zajedničkom katalogu Galerije SC-a.
Prva nagrada je samostalna izložba u Galeriji SC.

Prijava rada mora sadržavati:
- naziv rada
- obrazloženje i dokumentaciju (kvalitetnu fotografiju u digitalnom ili analognom obliku)
- podatke o autoru (biografija i kontakt)

Radove s potpunom dokumentacijom šaljite na velesajam.kulture@gmail.com ili
Galerija SC-a, Savska cesta 25, 10 000 Zagreb - kustosici Galerije SC-a, Kseniji Baronici.
Organizatorice izložbe: Marta Kiš i Mihaela Richter

Natječaj je otvoren do 30. 11. 2006. godine.
Naknadni radovi se ne primaju!

Kontakt:
Mihaela Richter 098 992 90 32
Marta Kiš 091 76 24 604



RADIONICA IZRADE MODNIH KREACIJA – rok prijava - 12.11.

U prostorijama Studenskog centra (likovna radionica u sklopu MM centra) održavat će se radionica izrade modnih kreacija u sklopu 3.Velesajma kulture inspirirana godinama od 1950. do 2006.!
Odjevni predmeti izrađeni u radioničkoj manufakturi predstavit će se na 3.Velesajmu kulture u razdoblju od 12. do 17.12. u sklopu projekta «najduža pista na svijetu», kao rezultat suradnje više umjetnika/ca na području primijenjenih umjetnosti.
Osim završne modne revije sudionicima/cama će uz suradnju sa raznim umjetnicima/cama i stručnjacima/cama biti osiguran potreban materijal, oprema i radna snaga koja uključuje šivaće mašine, tekstil, manekene/ke, šminkere/ice, frizere/ke i sve tehničke potrepštine, kao i stručne savjete.

Uvjeti sudjelovanja i prijava na radionicu su:
- poznavanje rada na šivaćoj mašini
- poznavanje krojenja
- poznavanje photoshopa/corela/gimpa ili tehnika crtanja
- rad u grupi
- kreativnost i entuzijazam
- max. broj sudionika/ca radionice = 6 osoba
- izrada 2 odjevna predmeta na kraju radionice (po osobi), tako da je uz prijavu potrebno priložiti sljedeće:
- ime, prezime, godište, kontakt, opis iskustva (kratki cv)
- 6 skica modnih kreacija inspiriranih '50, '60, '70, '80, '90 i 2000 u tehnici po vlastitom izboru. Skice koje se šalju ne smiju biti veće od 400kb!

VRIJEME TRAJANJA RADIONICA:
Petkom 16-20h, subotom 13-17h
17.11., 18.11., 24.11., 25.11., 01.12., 02.12., 08.12., 09.12.

Voditeljica radionice: Tanja Topolovec-završila 3-godišnji studij modnog dizajna i scenografije na Accademia di Belle Arti u Milanu.

Participacija: 150kn studenti/ 200 kn radni ljudi.

Ispunjene prijavnice i radove šaljite na e-mail adresu: ttopolovec@gmail.com sa naznakom: radionice Velesajam kulture i to najkasnije do 12.11.2006.



NATJEČAJ za projekte «NAJDUŽA PISTA NA SVIJETU» i $TREET FASHION FESTIVAL PROMO – rok prijava – 30.11.

Predstavite se široj publici na 3. Velesajmu kulture, ali sudjelujte i u izboru za $treet fashion festival 2007!

«Najduža pista na svijetu» - projekt je inspiriran razdobljem od 1950ih do 2000e, a „$treet fashion festival promo" najava je i promocija prvog fashion festivala u Hrvatskoj koji podupire i promovira mlade neafirmirane dizajnere/ice i kreativne pojedince/grupe koji se bave «uličnom modom» i slobodnom kulturom!

Kandidati/kinje i kolekcije koje se prijavljuju na natječaj moraju zadovoljavati sljedeće uvjete:

- kandidati/kinje mogu biti pojedinci ili skupina autora
- kandidati/kinje mogu biti školovani dizajneri ili talentirani pojedinci/grupe
- kolekcija koja se šalje ne mora biti nosiva
- kolekcija koja se šalje mora biti tematski povezana (razdobljem od 1950 do 2000 i/ili uličnom modom 2000ih)
- kolekcija koja se šalje može, ali ne mora, biti do sada javno prikazivana
- kolekcija koja se šalje mora sadržavati minimalno 5 i maksimalno 15 modela
- troškove materijala i izrade kolekcije kandidati snose sami
- skice/fotografije modela iz kolekcije moraju biti u boji
- uz skice/fotografije je obavezno priložiti opis modela
- skice/fotografije modela šalju se isključivo u elektroničkom obliku u .jpg formatu na CD-u
- uz skice je obavezno priložiti i kratku biografiju pisanu u .doc/.rtf formatu
- uz prijavu obavezno navesti ime i prezime autora te po želji umjetničko ime tj. naziv pod kojim se autor na reviji želi predstaviti
- uz prijavu obavezno navesti adresu kandidata/kinje, broj telefona i e-mail adresu

Prijave se šalju do 01.12. 2006. godine na adresu:

NATJEČAJ ZA $FF i NAJDUŽU PISTU
STUDENTSKI CENTAR- URED KULTURE
SAVSKA 25
10000 ZAGREB

sve ostale informacije tražite na : ttopolovec@gmail.com ili kultura@sczg.hr.
svaki dan dolazim na stranicu i svaki dan vidim jedan te isti text...


idemo dalje.
preko nekih stvari treba jednostavno preci.
prodihati sluz koja nadire kroz sve otvore u tijelu.


idemo dalje.
tu i tamo se pojave kadrovi ljudi koji ti uhvate misao i ne pustaju ju. poput glupe pjesmice koja ti zapne tamo negdje izmedju jedne i druge strane mozga i cijeli dan vrti samo jednu te istu stvar...

ali, idemo dalje.
jel tako?
zivot nam nabaci vrecu punu trulog povrca, ali svejedno, uzmemo ono sto valja, predjemo preko onog loseg, i trzimo za sudbinom u nadi da ce iduca vreca trulog povrca biti malo manje trula.

jer, ipak, idemo dalje.
i kad razmislimo o tom pojmu, o tome da se ipak treba ici dalje, gurati zivot prema nekom cilju kojeg, iskreno nitko od nas ne vidi...

idemo dalje...
Dofraga i bestraga... prošlo je skoro mjesec dana od mog posljednjeg dnevničkog zapisa. Mjesec dana...

Tko bi rekao da se svijet može u potpunosti preokrenuti u samo 30 dana.

Krenimo od početka.

Ugovor o privremenom poboljšanju vremena


Članak 1. Novi stan.

Tamo negdje od nove godine ja intenzivno tražim novi stan. Ne bi čovjek vjerovao sa kakvim sam se sve ljudima sastajao i kakve sam sve kanalizacijske otvore pogledao. Većina tih neidentificiranih objekata samo nosi ideju stana sa sobom.
Da ne ispadne kako vam prodajem praznu slamu, navest ću par primjera.


Stavka 1. vrtni raj.

Jedna gospođa je svim silama pokušavala objasniti kako je njezina vrtna kućica idealno mjesto za svakog mladog čovjeka. Ima krevet, ima rešo, i ima tuš. I sve to u nevjerojatnih 13 metara kvadratnih. Za veliku nuždu bi morao odlaziti kod njih u kuću, a ostalo bi obavljao u tuš kabini (njene riječi). Zidovi su metalno smeđe boje, jer dok nitko ne živi u toj sobici, njen muž tu ostavlja alat za obrađivanje vrta. I ako sam spreman pomagati, onda mogu za sebe uzeti malo luka, krumpira ili eventualno nešto blitve. Jel trebam spomenuti da je ta kućica odmah uz vukovarsku ulicu (jedna od većih prometnica u Zagrebu), i da sve što raste u tom vrtu ima izrazito sivi kolorit svuda po sebi...
I šlag na kraju.
1000kuna na mjesec + režije

Stavka 2. a room with a view

Postariji gospodin, taksist, je proveo tri sata pokušavajući mi objasniti da on ima najpoželjniji stan u zagrebu, i cijelo vrijeme je ponavljao da ima još petoro zainteresiranih za mjesto u tom stanu. Radi se o novogradnji od nekih 70tak kvadrata, ima 4 sobe, kupaonu i sve to za samo 1200 kuna. Zvuči divno, zar ne?
Potkovan dobrom dozom skepse, došao sam do te kuće. Na vrhu kuće (3 ili 4 kat) čovjek je izgradio stan za iznajmljivanje studentima. Nema grijanja, voda je nekako smeđa, ali je u cijenu uračunato nekakvo plastično kuhalo za vodu. I tako, šetam se ja po tom stanu, i primjećujem ja kako je čudno stan sređen. 4 sobe, a nema dnevnog boravka. Kao u hostelu, jedan veliki hodnik, na dnu kojeg je udubljenje za kuhinju i ulaz u WC. Uđem u prvu sobu, dva kreveta i ormar, uđem u drugu, isti prizor. Pitam ja njega, dobro, koliko tu studenata planira živjeti, a on će meni kao iz topa (ponosno dapače) pa 8, dabome.

Stavka 3. najbolji stan u gradu

Mila gospođa, voli kazalište, rastala se prije 10 godina, prati modu i voli sve što vole i mladi. Ima stan za jednu ozbiljnu osobu. Stan je pristojan, 40 kvadrata, 1800 kuna. I sve puno nekakvih zavjesa. Kao, ona voli zavjese. Super.
U jednom trenutku ona ode u WC, a ja odlučim malo bolje pogledat te zavjese. Ljudi moji, zid iza zavjesa je sve samo ne zid. Nekakva kašasta smrdljiva masa vlažnosti koja se slijeva na parkete.
Zaključak.
I to su samo neki primjeri. Ima ih još gorih, ima ih nešto boljih, ali ništa za sretan i ugodan život. Na kraju sam naletio na ovaj stan, sasvim slučajno. Nije mi opće bilo u planu nakon prošlog cimera tražiti stan da opet živim s nekim.


Članak 2. Suživot bez negativnih konotacija

Stavka 1. što reko to i poreko

Prije par mjeseci sam plakao/kumio/jadao/cviliokopičkica oko toga da moram živjet s nekim tko mi nimalo ne odgovara. Jedva sam čekao da mi završi civilka da bih mogao pronaći stan u kojem bih se opet mogao osjećati ugodno i slobodno. Naime, prije civilke sam živio u jednom gotovo minijaturnom stanu gdje mi je jedino društvo pravio minijaturni gigantski zec po imenu „4". I bilo nam je stvarno dobro. On bi nešto posrao, ja bi to počistio i tako u krug. Da se razumijemo, to je jako dobra stvar. Je. Jer zbog toga danas imam čvrsto usađenu naviku čestog usisavanja,  čišćenja i inih sitnica.

Stavka 2. Zergovi i Terlovi

Uglavnom, cimer je super čovjek. Imamo ponešto zajedničkih interesa i nije mu bed počistit i pospremit. Tako se suživot pokazuje kao jedno sasvim ugodno iskustvo. A stan je dovoljno velik da ako meni (ili njemu) dođe u goste neka pripadnica ljepšeg spola, on može otići u drugu sobi, i ostavit ljepotu dnevnog boravka na moje i njeno opće uživanje.  Sve se može dogovorno riješiti i sve je poprilično rješivo. Što je uvijek dobra stvar.

Članak 3. Festivalska groznica

Stavka 1.
Bio TEST! Odmah jedno veliko hvala :iconterlisimo: i :iconvallanthe: sto su svesrdno prionuli poslu i fotografirali čitav festival. Hvala svima ostalima koji ovo čitate, a na neki način ste pomogli da festival ove godinu prođe što ugodnije i zabavnije. I idemo u idući festival sa još više iskustva i sreće. E!

Stavka 2.
Kao i uvijek, test je bio jedan divan kaotični godišnji odmor od ostatka svijeta. Upoznao sam hrpu novih ljudi, stvorio nova poznanstva i uživao u ispijanju pive sa nepoznatim, ali po interesima sličnim ljudima. A predstave su bile, mahom izvrsne. Dobro, to možda iz mene progovara objektivnost, jer sam i ja bio među onima koji su odabirali predstave, ali neke od njih su stvarno bile na granici s najboljim predstavama koje sam ikad vidio.

Stavka 3.
Ali eto, i to je prošlo. Prebrzo, ako smijem dodati. I dabogda se iduće godine pojavilo još više ljudi koji bi htjeli nešto raditi na festivalu.



Zaključak.

Trenutno mi je jako dobro u životu. Baš je.
damn.....
ovih mjesec dana sam se pretrpao poslom.... predstava, festival, ucenje, posao...

a da ne pricamo da sam se skoro zakrvavio s gazdom...

sto nas dovodi do prve dobre vijesti.
u rukama drzim kljuceve od novog stana...

a taj novi stan je predobar. velik, prostran i gotovo potpuno nov. imam cimera, frenda i kolegu tu s devianta :iconterlisimo:

cim sredimo stan, svi ste pozvani na kafu, caj, pelin i kolacice :D

sto se festivala tice, tu isto stvari krecu u dobrom smjeru. imamo ljude koji ce raditi, imamo gostovanja i izlozbe koje ce biti prejebene...

sto nas dovodi do danasnjeg Patrik dana...
mda.
28 godina.

hebote...
stari jarac.

lijepo je znat da je svaka godina bila vrijedna zivljenja. sada me samo kopka sto ce se dogoditi u iducih 365 dana...
Došao ožujak.

Još mjesec dana do Test!-a. Pripreme su u punom tijeku, svi radimo punom parom. Ove godine dolaze predstave iz svih dijelova svijeta, i nekako sam uvjeren da kad se stavi toliko različitih studenata na jedno mjesto, sve postane jako veselo i dobro.

Za one koji nisu upoznati s tim, Test! je međunarodni studentski kazališni festival koji se svake godine odvija u Zagrebu. Koga zanima više neka ode na ovaj www.test.hr .

E da, da iskoristim ovaj journal za vrbovanje ljudi. Ako netko ima želju, i osjeća da je kazalište dovoljno zabavan medij, može mi se slobodno javiti i može raditi na festivalu. Trebamo svježu inovativnu krv.
Ipak, to je studentski festival, a kakva korist od studentskog festivala ako su u njemu stari jarci poput mene.

a što se sve može raditi? pa možete fotografirati festival, izlagati na festivalu, voditi grupu inozemnih studenata, rasparčavati flajere, nositi kubuse i djelove scenografije... Posla ima, a ono što se može garantirati je dobra zabava i ugodno druženje...

Nadalje, ovo je mjesec u kojem si dodajem još jednu godinu na svoje stablo postojanja... moram priznati da me to donekle veseli.

i još nešto...

Par meni dragih ljudi je otvorilo klub ~HRclub s ciljem da na neki način reaktiviramo dobrosusjedske odnose, i bez previše nacionalnog žara zajedno sudjelujemo kljubu koji će predstaviti našu malu državu u cybersvemiru.

I zato, u nedostatku novih i interesantnih stvari za čitati u mojoj galeriji, odite do ~HRclub i uživajte.
Pa dobro, zašto nema novih zapisa? Novih devijacija? Novih literarnih opušaka?

Nema.


Dobre vijesti su da će ih biti.
Samo je pitanje kada. U zadnja dva mjeseca, potpisao sam dva ugovora za piskaranje, počeo je posao, a još uvijek se želim tu i tamo napiti i uništiti ko letva, tako da ne pomislim kako mi život miruje na jednoj te istoj tramvajskoj stanici.

Opet nisam uspio srediti onaj ispit, opet sam se zakrvavio s tim ljudima. Sad još mjesec dana agonije učenja.
Nije to tako loše, malo učiš, malo piješ i puno se zabavljaš po svijetu.

Nadalje, došla mi prva plata… i imao sam ju u džepu točno sat vremena. Vratio sam sve dugove koji su se nakupili tijekom vojnog roka, i sad sam opet bez prebijene pare.


No, to što je moja galerija devijacija mrtva, ne znači da ostatak populacije nije i više nego aktivan.
Par meni dragih ljudi je otvorilo klub HRclub s ciljem da na neki način reaktiviramo dobrosusjedske odnose, i bez previše nacionalnog žara zajedno sudjelujemo kljubu koji će predstaviti našu malu državu u cybersvemiru.

I zato, u nedostatku novih i interesantnih stvari za čitati u mojoj galeriji, odite do HRclub i uživajte.
Trebalo mi je neko vrijeme da sredim životne činjenice. Da ponovo sve uzmem u svoje ruke, i svima objasnim kako stvari stoje.

Sad je sve pod kontrolom i mozak može komotno otići na livadu pojesti ponešto zelenila.


Pogledajte «Wallace & Gromit in The Curse of the Were-Rabbit», nećete požaliti…

bajdvej


zaboravih napomenuti.

igram se s webcamom...

kam2.ffzg.hr

pa tko zeli gledati moj ured, nek izvoli :D
u svakom slucaju, dobra zajebancija.
Mislim da je vrijeme da ovi journali polagano prerastu u devijacije.

Isprike svima na kolicini devijacija kojima cete biti zatrpani, ali prebacujem sve journale u glaleriju.

Par ljudi pametnijih od mene je predlozilo takvu preinaku.

moram priznati da se u potpunosti slazem s njima.

no nekako mislim da nece svi journali uci u izbor za devijacije...
Sve je nekako mrtvo.

Na sav glas zijevam i osluškujem jeku kako mi uzvraća zijevanje.

Cijela ta melankolija mora i udaljenih brodskih motora postepeno mi zatvara oči, a san svim silama pokušava pobijediti javu. Sve je nekako dosadno. Sve je uvijek isto. Sve geste, svi pokreti, svi ljudi.

Cijela se obitelj sredila u tom životnom okviru, svi su toliko zaogrnuti svojim malim ritualima, da više ne traže izlaz. Doduše, tako je oduvijek, samo što se svemu tome pridružila i moja sestra.
To je bilo pomalo neočekivano, jer je ona, kao duhovna osoba, znala prepoznati taj crveni zastor pred našim očima. No, sada ima posao, traži ljubav svog života i uživa u lažnim životima španjolsko-portugalsko-brazilsko-hrvatskih obitelji koje svakodnevno prodefiliraju niz televizijski ekran uz rečenicu «I to se može dogoditi Vama».

Posjetio sam neke svoje prijatelje, neke od kojih nisam vidio dugi niz godina. Prva zastrašujuća činjenica je bila kako sam ih lagano našao. Bili su u istom bircu, na istom mjestu u isto vrijeme čak i nakon što je prošlo ovoliko godina. Neki od njih imaju posao, neki ne (ali ga silom prilika traže, da bi se mogli, kako oni kažu «smiriti»), svi su ispavani, bez briga koje im izjedaju mekano tkivo mozga. I tako sjede, ispijaju sok i promatraju djevojke koje se paunovski prešetavaju rivom. A ja ih gledam, i gledam te djevojke, i razmišljam o tome koliko je tu ljudi u biti pronašlo sebe. Moram priznati da sam živio u uvjerenju da je ljudi poput mene, i vas, koji čitate ove bljezgarije, malo više u ovom svijetu.

Eto, jučer je na televiziji po tko zna koji put bila matrica, pa sam pokušao vidjeti njihovu teoriju o svijetu. Pokrenuo sam razgovor o tom filmu, pokušavajući suptilno doći do njihovog stajališta o tome kako bi bilo sada doznaju da se oni u biti nalaze u takvom svijetu. Odgovor me potpuno prenerazio.

Za njih, idealan život bi bila egzistencija u matrici, i da im se ikad ponudi izlaz, gotovo sigurno bi odbili.

Na pitanje zašto, oni su samo odgovorili da tu imaju sve što žele.

Razgovor je unatoč mojim nastojanjima podsvjesno odlutao u smjeru žena, sisa i posla. Žene su lijepe, posao je dobar a novca nikad dosta. Naravno, slažem se s njima, ali nekakav daljnji razgovor nikud ne vodi. I tako, svaki razgovor završava prije nego li je počeo, poput jednostavnog softwarea, sve su rečenice isprogramirane, vjerojatno neko vrijeme promišljane, kako bi svakog od njih ostavile u boljem svijetlu. Pokušao sam pričati o nekim stvarima koje sam vidio i iskusio, ali je svaka moja rečenica bila blokirana primjedbom nečije guzice, ili pa nečijeg poprsja bez grudnjaka. Da se razumijemo, ne želim reći da su oni plitki, ili glupi, jer svatko od njih ima svoje područje interesa koje može biti poprilično fascinantno. Netko zna sve o ratovanju, netko voli pročitati dobru knjigu, ali nitko od njih nema ni najmanju želju proživjeti nekakvo novo iskustvo. Jer, ako sad imaju sve što im treba, čemu onda zajebancija sa nekim nepoznatim životnim iskustvima. Sve što ne poznaju, doznaju s televizije, sve što im je iskustveno daleko, prihvaćaju u obliku lažnog iskustva televizijske slike.

Previše, jednostavno previše takvih ljudi luta svijetom.

A tako je jednostavno pronaći sebe u svemu tome. Neću se zavaravati, tijekom godina, i meni je došlo da se pretvorim u jednu takvu osobu. Nemojte me kriviti, pronaći sebe u nekom takvom silicijskom svemiru ritmičnih ponavljanja nije uopće teško. Kako se zadnjih par godina učim pisati scenarije, i kako od malih nogu uživam u filmu i filmskoj teoriji, jako je jednostavno svaki dan iz egzistencije prebrisati 5-6 sati i to vrijeme provesti u gledanju filmova. Jako je jednostavno pronaći još osoba koje to vole, i pritom odlučiti da će svaki idući jebeni dan biti potpuno isti prethodnom.

Promatrajući sve te ljude, obitelj i poznanike koji su se na neki način vezali uz glavni jarbol i sada sretni i sigurni čekaju da prođu sirene, ne mogu  a da ne primijetim najveću opasnost tih jebenih kolotečina. Naime, sve je to tako prirodno upakirano u regularni tijek života, da postaje fakat sjebano primijetiti trenutak zaplitanja. Sve je dobro kamuflirano u idealni izlaz za svako živo biće, koji ti dok ideš prema tom svijetlu, sigurnim glasom govori kako si baš ti izbjegao sve zamke života i pronašao način kako da sebe ostvariš u ovoj gomili krvavog i prelako kvarljivog mesa. Zato treba trenirati organizam od malih nogu, širiti horizonte i pokušavati sagledati stvari iza tog sveopćeg etikiranja. Treba primijetiti te ustajale običaje, i u njima pronaći ono što ti treba, naučiti bit rituala da bi nakon toga mogao sigurno izaći i hodati ulicom ne obraćajući pažnju na lažne natpise «exit», koji te tjeraju da skreneš i budeš zauvijek zaboravljen u moru svih ostalih ljudi.

Sad sam lagano na iglama.

Odlazak s posla je predstavljao svojevrstan šok za organizam, koji je na svoj jedinstven i originalan način pronašao kako da me lupi u guzicu, a da pritom ne izgubim ravnotežu. Omogućeno mi je da primijetim neke ustajale fraze (ljude, rituale, …) i uspješno ih promijenim u nešto svježe, obećavajuće i nadasve novo. Recimo, fascinantna je činjenica da se tijekom vojske nisam uopće trudio jelte, «bariti» djevojke. Kako to smiješno zvuči… Naravno da to ima veze sa prekidom, ali ne mogu si pomoći da ne povežem to sa nekakvom novom osviještenošću u ovom čudnom stadiju života.

Da se razumijemo, i dalje mene peru frustracije, ja bi i dalje danonoćno ševio, vodio ljubav, mazio, i sl. samo što to mi više ne zauzima prednji dio čeonog režnja. Ta potreba je gurnuta negdje iza, i samo čeka pravo vrijeme da izleti na površinu, i napravi darmar u mojoj egzistenciji. Ali sama činjenica da je potreba pod kontrolom, i da ne pokušavam pronaći apsolutno ništa, mi na jedan interesantan način otkriva nove ljude u životu. Sada se stvari same od sebe razrješavaju, sada kada potreba za nekakvim ritualom zavođenja ne postoji. Frendica koja je otputovala, djevojka s brucošijade, tajanstvena sa svojom knjigom… sve te jedinstvene osobe mi je na neki način život servirao, i omogućio da taj dio mog postojanja ne zaglavi u monotonosti i sveopćoj emocionalnoj krizi. I sve su te osobe ostavile svoj maleni srcu ugodan ožiljak.

Ponekad me taj osjećaj samoće, osjećaj da svoju pažnju i emociju nikom ne poklanjam zna dovesti do one zadnje točke u ljestvici košmara.

Cijela ljestvica je jako interesantno složena u našim životnim cirkusima. Raznoliki su čimbenici koji mogu aktivirati neki stupanj ljestvice. Ponekad je dovoljno da se prisjetimo neke drage osobe, a ponekad trebaju bogovski velike količine alkohola da nas stjeraju u kut i pokažu da mi samo provizorno kontroliramo životima. Ova točka na ljestvici, košmar samoće, najčešće nije opravdana, jer objektivno gledajući, u ovom trenutku znam da postoje ljudi koje mogu nazvati kada vlak propusti stanicu i punom brzinom krene prema znaku zaustavljanja.  No to je van našeg načina promišljanja.

Dobro, van mog načina promišljanja.

Jer koliko god mogu biti siguran u ljude, toliko brzo gubim daske pod nogama kada komuniciram s njima. Što mi više bude stalo, to će dasaka biti manje. I svjestan sam ja tog uvrnutog načina razmišljanja, te blokade koja polagano pili i vadi čavle iz tih dasaka. Jasan mi je moj modus rada, jer znam da što se manje približim ljudima, to ću sigurniji zid napraviti. I onda će sve te nerazumne paranoje jednostavno zaspati, i život će se nastaviti svojim nekim uobičajenim tokom. A bilo bi lijepo omogućiti dobrim ljudima da prigrabe čekić i lagano vade cigle iz zida.

Bilo bi lijepo biti opušten.

No, odmaknuo sam se od osobne ljestvice košmara. Cijela ova liturgija je zapravo tu napisana da ja sam sebi kažem koliko mi je dobro kada u život ne ubacujem etikete sviđanja. Naravno, sad se može postaviti pitanje, koliko sam siguran u svoje postupke. Do koje mjere mi je omogućeno živjeti sam, i kad ću osjetiti pravu potrebu da se zavučem s nekom milom djevojkom pod deku i tamo satima pričam o vodostaju rijeke u Moskvi. Ali, do tog trenutka, planiram uživat u trenutnom stanju, u toj nepotrebnoj potrebi za drugim dijelom duše.

Još da kažem riječ, dvije o ustaljenim životnim ritualima. Cijela ta strka oko zapadanja u kalupe, i oko preskakanja životnih zidova u jednoj činjenici ne stoji. Svaki bijeg iz jednog kalupa traži da sigurnost (barem privremenu) pronađemo u  nekom novom, dosada neiskušanom okviru ponašanja. I zato treba znati pravu mjeru postojanja. Treba uživati u filmovima, bez pretjerivanja u tome, bez upuštanja u obavezu slijepog promatranja pokretnih slika. Ključno je prepoznati smjer u kojem plovi brod, prepoznati da se ide prema sirenama i odlučiti ne vezati se za jarbol. Dozvoliti slučajnostima da obilježe postojanje i prepustiti dio sebe ljudima za koje znaš da su spremni tako nešto prihvatiti.

I nikad, nikad ne odustati.

Svima vama, koji me čitate,
I svima ostalima,
Sretni i ugodni blagdani.




Počinje me iritirati činjenica da svaki journal završim sa nekakvom produhovljenom kvazi šugavom rečenicom. Osjećam se kao mr. Springer. Udarac tupim objektom po glavi bi trebao pomoći, ili mi barem ukazati na malo promišljeniji način kako zatvoriti jedno novo poglavlje ovog neusmjerenog piskaranja.



Ps. U više navrata sam spomenuo da je moje baratanje nekakvim čarobnim aparatom za fotografije u najmanju ruku loše, ali ne mogu a da ne postavim par fotografija koje sam danas napravio. Čisto da se stekne dojam u koliko se drukčijem ozračju nalazim.
Ležim u krevetu, miljama daleko od sive svakodnevnice.

Polako se bliži ponoć i svi u kući već odavno hrču punim plućima. To lagano zujanje, poput statike na netom završenom tv programu, ispunjava cijelu kuću, i na  neki čudan način smiruje čovjeka.

Prošlo je gotovo 8 sati od zadnje cigarete, i osjećam lagano pucketanje u prednjem dijelu mozga. Navlačim nešto tople odjeće na sebe i krenem sporo dizati rolete. Znate te stare mehanizme, što tiši pokušavaš biti, to su rolete bučnije. Nakon prvog okreta iz druge sobe začujem svog smiješnog psa kobasicu kako brzinom jednog omanjeg orla leti prema meni. Sa smiješkom od uha do uha, kobasica se baca na moju papuču, i samozadovoljno, a bome i poprilično glasno, počinje žvakati. Jednolično zujanje po kući se sada promijenilo, sada to zvuči poput nekog starog svećenika koji kroz svaki izdah izbacuje i jedan mali komadić posvećene riječi. Samo me djelići sekunde dijele od uništavanja mirne večeri u nikotinski ispranu lekciju o zdravlju. U zadnji trenutak otvaram vrata, i zakoračujem zajedno s psetom na balkon.

Dolazak vlakom me nije pripremio na ovaj pogled. U zraku nije bilo ni daška vjetra, a mjesec je svojim zakržljalim izgledom osvjetljavao more pred mojim očima. U daljini su se nazirali otoci sa svojim malim životima, morski zrak je širio nosnice i tjerao me da se sjetim koliko mi u biti nedostaje more u životu. Pripalio sam cigaretu i naslonio sa na pomalo korodiranu crnu ogradu. Susjedstvo je bilo mrtvo, i jedini znakovi život dolazili su iz one mjesecom obojane pruge na moru.

Koji mi je kurac?
«mjesecom obojane pruge», «starog svećenika»,
Jebote, kao da sam se vratio u svoje djetinjstvo, pa pišem kao nekakav predpubertetski osnovnoškolac koji mora napisati zadaćnicu sa temom «Ja volim svoj dom». E neće to tako ići. Jer dolazak doma nakon godinu dana nije baš najljepše iskustvo mog života. Bolje rečeno, prvih pet minuta je bilo divno, ali onda su odmah počele nekakve rasprave, i usputna spominjanja stvari od kojim mi se već diže kosa na glavi. I u kurcu je sve to, spoznaja da ću idućih pet dana provest zaključan u jednoj kući, saznanje da sam primoran odlazit na nekakve kave s ocem gdje ću kakti pričati ozbiljne razgovore o mojim i tuđim životima. Jer to nije ništa drugo nego obično preseravanje, to kada nas dvojica sjednemo negdje (poželjno je da je uz more, tako da mi može bar jednom spomenuti kako je lipo sidit uz more), i onda počne neobavezan razgovor o obitelji koji uskoro postane obavezan osobni monolog o diplomi, fakultetu, poslu i sl. nažalost, glavni je problem što taj razgovor uvijek bude jednosmjeran, i što u toj jednosmjernoj ulici ja uvijek vozim krivim smjerom.

Prije gotovo 7 godina pobjegao sam od doma. Jedno od gorih razdoblja mog života je proteklo u preživljavanju Zagreba. Tada sam još bio mali štakor koji se iznenada pojavio u tom gradu, bez para i bez ikakve mogućnosti za daljnji život. Od tada se puno toga promijenilo, nekako sam se snašao, i nekako sam pronašao sebe u svim tim stvarima i obavezama kojima si ispunjavam dan.

Godina dana mi je trebala da odlučim pobjeći, da odlučim maknuti sve što se nalazilo iza leđa. Godinu dana ja sam na glas razmišljao o odlasku iz ovog grada, ali nitko to nije shvaćao ozbiljno. A onda, kad je došao taj dan, ja sam uzeo torbu i otišao na vlak. I svaka minuta koju sam prosjedio u vlaku trajala je duže od sata. Tih 10 minuta dok vlak nije krenuo sve se odvijalo u nekom izgubljenom svemiru gdje vrijeme ne teče svojim elipsoidnim putem, već skače sa sjećanja na sjećanje, i još pritom obožava raditi zajebe u glavama tih kvazi nedužnih ludi. Sve mi je prolazilo kroz glavu, bio sam bolno svjestan što je značio moj bijeg. U meso mi je bila urezana činjenica da će svi ljudi koje poznajem, fakultet koji studiram, djevojka koju volim… svi nestati u tih deset minuta čekanja, u jednoj noći. Vlak je krenuo, a ja više nikad nisam pogledao nazad.

Sjećam se…
Moje prve cigarete.

Njenih pogleda tada, koji su mi govorili kako izvodim gluposti, kako samog sebe zavaravam da mi budućnost leži negdje drugdje. Sjećam se, kako je plakala dok mi je govorila da će prekinut sa mnom ako odem. Taj razgovor se neće nikada izbrisati, moja prva duševna tetovaža. Ležala je pored mene, orošena znojem od upravo završenog vođenja ljubavi. Pričao sam joj o tome kako volim kazalište, kako volim neke stvari kojih tu nema. Rekla mi je da se moram potruditi i stvoriti svoju sudbinu. Samo sam kimnuo i zapalio svoju prvu cigaretu. Oboje smo plakali dok mi je šaputala o tome kako smo jeben zajednički život mi propustili. Ona je plakala od tuge, a ja od olakšanja. Prekinuli smo, a cigareta je postala moja.

Smiješan sam si.
Čim dozvolim mislima da odlete, pretvaram se u patetičnu pijavicu. Trenutak nepažnje i pisanje se u potpunosti promijeni, i postane neprepoznatljivo i nečitljivo do granice ludila.

Sjećam se…

Bilo je to mjesec dana prije odlaska u Zagreb. Sve je već bilo isplanirano, sve je bilo zacrtano, kad je zazvonio telefon. Ruka mi je postala poput kamena dok sam prinosio slušalicu na uho. Ona je znala kad treba nazvati, kad nikog neće biti doma, kad ću ja biti ranjiv. Tog je dana bilo točno dvije godine od mog posjeta njenom gradu. Dvije godine od nekih događaja koju su me zauvijek obilježili i u potpunosti promijenili.

Rekla mi je da se sjetim svega toga.
Rekla mi je da mi ovaj put neće pomoći. Ovaj put me čekala smrt u tom gradu. Htio sam joj reći da se ne bojim, da sam sada jači nego prije godinu dana, ali riječi nekako nisu izlazile iz mene. Ona se samo nasmijala s druge strane, i rekla kako ne zna dal da mi se divi ili da plače za mnom. Zadnji put kada sam bio gore, rekla mi je, pokrenuo sam lavinu događanja koja su se samo mogla zaustaviti vječnim ostankom u ovom prokletom morskom gradu. Jedino tako sam mogao biti siguran da ću nekim čudom ostati živ.
Rekla mi je da ako dođem gore, da ju moram izbjegavati.
Rekla je da ne tražim tuđu pomoć.
Rekla je sve, a ja sam slijepo slušao.
Ponekad se isplati zajebavat sa životom.

Izgubljen u sjećanjima nisam ni primijetio da se tresem od zime, tu na balkonu. Pseto je već odavno ušlo u kuću, smrtno uvrijeđeno mojim ignoriranjem njegove životne potrebe da ga se barem malo pomazi ispod glave. Odlazim u kuhinju i točim si nekakav alkohol. U mraku ne vidim što je to, ali u svakom slučaju pali grlo i uništava utrobu. Vraćam se na balkon da pripalim još jednu.

Nekako mi se ne ide na spavanje, ne sanjaju mi se krajolici krvi.
Sve mi je to dosadno i istrošeno, a sam Bog zna kako ću izdržati ovih tjedan dana zatvoren u četiri zida skupa sa živim sjećanjima iz moje prošlosti.

Sinoć sam sanjao neku predstavu. Bio sam na pozornici, dok se u pozadini sporim ritmom i zavijajućim tonom vukao Cabaret. Publika je bila ista, odjeća je bila ista.
Mrzim snove koji za okosnicu događanja uzimaju stvarne događaje.

Popeo sam se na scenu i počeo blještati svojim odjelom. Primijetio sam da mi je odjeća pod prstima tvrda i hrapava. Poput kože morskog psa… U jednom smjeru glatka dok u drugom smjeru otkida komadiće mesa. Djevojka s plakata dolazi do mene i jezikom mi dodiruje obraz. Odjeća silazi s mene i odlazi u njeno tijelo. Sada sam gol, sa bolno izraženom erekcijom, a ona mi uzima ruku i stavlja je na svoj vrat. Počinje mi biti jasno da je njena koža poput mog odjela, pokušavam se boriti protiv toga da ju ne krenem maziti u drugom smjeru.
Uzalud je.
Prsti mi prelaze preko njenog tijela i pritom ostavljaju komadiće mesa.
Krv šiklja po njenoj bijeloj koži.
Poput prirodne turpije njena koža usitnjava moje prste, šaku i na kraju ruke. Ljubim ju, a ona mi odgriza usne i meso oko njih. Grli me, a ja shvaćam da joj se koža promijenila, da joj je tijelo prekriveno mikroskopski malenim ustima kroz koja se projicira njena glad za dušom.
Potpuno se opuštam dok me njen zagrljaj polagano izjeda.

Krv se cijedi sa rubova pozornice, ljudi mi plješću dok ja čeznem u ništavilo. Još jednom uspijevam kimnuti glavom i zatim klonem. Ja, moja svijest, više ne počiva u tom tijelu. Sad se nalazim u krvi koja teče niz njeno tijelo, koja joj oblizuje bradavice i silazi niz trbuh. Osjećam njen užitak dok me razmazuje po svom tijelu.

Napuštam ju i klizim preko pozornice u čaše ljudi.
Dajem im da me ispiju do kraja, da osjete svu gorčinu moje samodopadnosti.
Tu negdje san završava.
Budim se, svjestan da i nije sve tako dobro.
Maske ponekad padaju kad se najmanje nadaš.

Možda je opet vrijeme da zaboravim sve ljude. Da ponovo odem negdje drugdje.

Kako da zbacim masku, kad svakom novom rečenicom, ja stavljam jednu novu ciglu u zid ispred mene.
Koliko može biti sjebano razmišljati o prošlosti i o svim onim divnim stvarima koje bi čovjeka doslovce mogle pretvoriti u čovječju ribicu. Odgovor je, nikako, ako se odabere pravi termin za takvo razmišljanje.

Eto, danas je jedan rijetki dan u kojem se ja budim u potpunosti sretan i oduševljen svijetom oko sebe. Dan kada jako brzo iskačem iz kreveta, nabacim jednu ili dvije asane i sa pjesmicom pod usnama istuširam tijelo još pomalo izmučeno od sinoćnje alkoholno - zvučne torture. Pred ogledalom brojim ožiljke po tijelu, razmišljam o tome koliko ih je zasluženo tu, a koliko ih je moja bolesna psiha samo zajebancije radi stvorila i stavila baš na to mjesto.

Tako recimo ispod desne sise imam ožiljak sa snimanja, koji sam si priskrbio dok sam jedne noći pokušavao usred mrkle šume u fakatjebenolijepoj Lici pronaći nešto drva za potpaliti plamen. Dobra stvar je što ožiljak izgleda kao da me nekakav medvjed ili vukodlak dohvatio i počeo bacati po zraku.

Mislim, sjećam se kao da je bilo sinoć, kada se stvorenje pojavilo niotkud i skočilo na mene. Tada sam, nadljudskom snagom, zgrabio njegovu šapu i uz uzvik AJNOUKUNGFU prebacio stvorenje preko desnog ramena u obližnji grm s kupinama. Uz jeziv vrisak stvorenje se pridignulo, i stražnjim nogama se odbacilo i pokušalo doskočiti na mene. Koristeći najnovije tehnike specijalnih efekata, svijet se usporio i ja sam se izmakao u stranu. No, nije bilo dovoljno brzo te me šapa dohvatila.

Uz vrisak sam poskočio na obližnje stablo, i promatrao stvorenje kako njuši zrak oko sebe. U potpunoj tišini, zahvaljujući svojoj mogućnosti da zadržim dah iduće četiri i pol minute, čekao sam i promatrao mrak mačjim očima. Jedna od djevojaka sa snimanja je počela dozivati moje ime.

Prokletstvo, pomislio sam i gledao stvorenje kako usmjerava svoju pažnju prema našem kampu. Znao sam, trebalo je djelovati, sad ili nikad. Udahnuo sam, i punim plućima skočio kroz zrak na stvorenje. Desnom rukom sam mu pronašao ona dva slabija rebra iza kojih bi se trebalo nalaziti srce. Šaku sam ispravio, i poput strelice, snage deset navarona, zabio ju kroz njegova rebra. Stvorenje me pokušavalo zbaciti, ali lijeva ruka me fiksirala tako da sam svu pažnju mogao usmjeriti na prodiranje kroz njegovo meso. Uskoro sam pod prstima počeo osjećati mekane mišiće srca. Iskoristio sam zadnje atome snage da šakom obuhvatim srce i izvučem ga na svježi ljetni zrak. Nogama sa se odgurnuo od stvorenja i doskočio na najbližu granu iznad njega.

Srce mi je kucalo u ruci dok sam promatrao kako se stvorenje uz glasne krikove baca po zemlji. Srce je prestajalo kucati dok je stvorenje gubilo svoje krzno i otkrivalo pravog stanovnika te ljušture. Minutu kasnije, srce je bilo u potpunosti mrtvo, a na tlu ispod mene se nalazila djevojka, mrtva i fetalno skvrčena, u očekivanju da napokon dođe krabulja smrti po nju. Ožiljak je pulsirao u mojim plućima, i udari srca su mi postojali sve brži sve glasniji. Otvorio sam šaku i pustio srcu da padne na tlo pored djevojke duge crne kose. Znao sam da ću uskoro biti gladan, a da mrtvo tkivo neće biti dovoljno dobra hrana za mene. Skulirao sam se, i sa novopronađenom glađu otišao natrag u kamp.

No, naravno da nije bilo tako. Jer taj ožiljak je ipak bio samo od jedne loše usmjerene grane koja je iskoristila trenutak moje nepažnje i svom se snagom zabila u mene izbacivši mi zrak iz pluća.

No, da se vratimo na današnji dan, na proživljavanje nekih starih uspomena.

Istuširao sam se, oprao tanjure koji su zaostali od prijašnjih dana i razuzdanog kuharskog umijeća mog cimera. Provirio sam u drugu sobu i vidio cimera i djevojku kako još uvijek u mislima prekopavaju zemlju snova. Još prije nego li sam primijetio njene gaćice za ružičastim zečevima, odlučio sam im napraviti doručak i izgubiti se iz stana do daljnjega. Potrošio sam nešto para i napravio im kajganu sa pršutom. Sve sam to aranžirao uz sok od naranče i dva kroasana, te im odnio u sobu.

Na brzinu sam nabacio marte i otišao negdje daleko uživati po bliještećem zimskom suncu. NIN i Rammstein su se činili kao idealan nastavak večeri, pa sam im dozvolio da mi još neko vrijeme uništavaju slušni prag i biraju put kojim ću jutros odšetati.

Mislim da je bilo oko 9 sati, kad su baterije zauvijek rekle zbogom, a knjiga o nebu boje umirućeg LCD zaslona se privodila svom logičkom kraju. Nekako se kroz sve to ubacila kao stranac u playlisti Nazi Halo stvar koja je pri samom kraju objasnila mom mozgu da glazbe više neće biti, a da će knjiga prebrzo završiti. Negdje u blizini je bila Krležina kuća,  


Maleni intermezzo:

Dok pišem ove retke nalazim se u civilki. Nekakva je predbožićna predstava i svi hrle gledati svoje klince kako plešu i pjevaju. I sve bi bilo dobro da se sada ne osjećam ko pretučena riba nakon tri sata sunca na Splitskoj ribarnici.

Naime, trenutak ushita je bio kada sam uzviknuo da se svi stanu u red, jer se počinju puštati ljudi. Naravno, reda nije bilo, karata je nedostajalo, a krda roditelja i bijesnih (do bola našminkanih) baka su trčala prema meni. U tom jednom trenutku, osjećao sam se ko Simba u Kralju lavova, dok pokušava pobjeći od hrda… Samo što sam ja morao ostati tu i sve to držati pod kontrolom. I nakon 25 minuta gužve, tri šake u rebra i poneke psovke upućene generalno u mom smjeru, horda je ušla. Tate su grabile stolice i nosile ih mamama, bake su glasno dovikivale da čuvaju mjesta, tate su skakale preko redova i bacali jakne na slobodne stolice, mame su histerično psovale pokušavajući naći gdje je tata bacio njenu gotovo novu jaknu od neke uginule životinje. Pokušao sam nešto napraviti, ali nije bilo uspjeha. Izgurali su me sa strane, prigovorili kako sam trebao malo više paziti, i nastavili se verbalno prebacivati s jednog na drugi kraj dvorane… A djeca su stajala na pozornici i promatrala to more roditelja. Jadni klinci, mogao sam vidjeti suze u njihovim očima, dok su promatrali kako roditelji umjesto da plješću i pogledima bodre djecu, jedni druge napadaju zbog mjesta u gledalištu.

Kraj malenog intermezza.

Negdje u blizini je bila Krležina kuća, nekakvo svijetlo je dopiralo s balkona, a ja sam zaklopio knjigu i pokušao rekapitulirati cijelu godinu. S veseljem je ustanovljeno da mi je ovo generalno gledajući, u pičku materinu loša godina. Što god je moglo krenuti loše, krenulo je. Ali sada je svemu tome došao kraj.

U novoj godini nema više vojske, nema više cimera, i što je najvažnije, nekakav novi početak, očišćen od svih problema se stvorio pred mojim očima. Tko zna, možda je to razlog zbog kojeg sam ovako presretan. Nekako sebe danas ne uzimam za ozbiljno, i nekako mi je čitava ta priča oko besmrtne ljubavi pomalo smiješna. Ali neka, uvijek postoji sutra.

Čak i ako padne to veliko drvo na moju glavu, ništa se neće promijeniti, jer uvijek postoji vrijeme za rješavanje problema, za odlazak u one dijelove mozga gdje nekakav idiotski predstavnik mog „ja" prebiva i vrijedno čuva sve dobrano smežurane tajne da nikad ne izađu na vidjelo. Dobro je što, kad s rezervom gledam na ovu godinu, nalazim više dobrih stvari koje sam napravio, nego onih loših koje bi me trebale deprimirati i govoriti mi koliko sam niškorisna biljka u moru otrcanih izjava. Možda je najbolja stvar koja se desila bila ta da sam počeo pisati, da sam na trenutak zaboravio na frustracije trenutka i krenuo iz crne točke ništavila u potpuni kreativni zanos opisivanja svih onih događaja koji se skrivaju iza ogledala.

Negdje na povratku u vrevu hladnog grada sam naletio na prijatelja koji je onako usput imao 12 kuna. Za divno čudo, imao sam skoro punu kutiju cigareta, i bocu s vodom, tako da je novac pametno iskorišten u svrhu još jednog razbijanja bubnjića. Još bih se malo šetao da nije bilo toliko puno posla za obaviti danas. Toliko obaveza, toliko pritisaka koji su se doimali hladnima i dalekima kao i ovaj suncem naboran dan. Neka, još sat vremena hoda mi neće previše značiti u mom sveukupnom kvazi znanstvenom preseravanju.

Zažmirio sam na jedno oko dok sam prolazio pored neukusno okićenih izloga i neonsko blještavih prodavača koji mi silom prilika žele objasniti koliko moji najbliži žude za blagdanskim poklonom. Došetao sam se do prvog štanda sa rabljenim knjigama i simpatičnoj prodavačici predložio trampu. Uvalio sam joj netom pročitanog Neuromancera za jedan izblijedjeli primjerak lovca u žitu.

Nikad mi nije sjela kako treba, ali ako većina serijskih ubojica i psihopata ovog stoljeća drže po jedan primjerak te knjige uvijek uz njih, tko sam onda ja da sada tu progovaram protiv sudbine koja mi ju je nametnula s police. Poput Holdena, i ja sam krenuo dolje niz ulicu, paleći još jednu cigaretu, nastavljajući dalje razmišljati koliko je dobrih osoba i pojava svratilo u moj život tijekom godine, i s osmjehom zaključio da me vjerojatno ove godine čeka još više jebeno dobrih iznenađenja.

Danas je nekako bio pravi trenutak da rekapituliram sve što mi se dogodilo s njom. Da polako, prođem kroz eone sjećanja i objektivno sagledam što se točno dogodilo. Dobre vijesti su da je taj prekid vjerojatno bio jedan jako pametan obostran potez. Loša vijest je da sam zbog toga bio u kurcu narednih pola godine, ali da sad sve to prolazi. U biti sve je to jedan poprilično čudan osjećaj, kao da ti se Bog popišao u oči pa ne vidiš ništa osim svoje osobne tuge koja nije ni blizu nečijem poimanju tragedije. Sad kada se ta pišalina napokon posušila, vidim da je sve tu bilo s nekakvim razlogom, sve je nekako trebalo biti, sve se neprekidno vrtilo u krug i upućivalo na nekakav vječni i nepostojeći Aleph.

Opet serem gluposti.
Opet pričam pizdarije.
Ali neka, jer se iz svega toga može izroditi barem jedna nova i originalna misao koja će mi pomoći kad me nakon ovog izljeva endorfina u krvi kao cigla u glavu pogodi jedna nova kvazi depresivna faza karakteristična za nas dvonožne gmizavce.
Have fun, people.


My other ramblings at LiveJournal
Prolazim kroz jedno jako interesantno-iritantno razdoblje.

Cijeli je tjedan prošao u jednoj blago plavičastoj izmaglici, gdje sve obaveze bivaju zaboravljene i svaka pomisao završava sa idejom o apsolutnom hedonizmu i neradu. Čak bih se usudio reći da mi vrijeme poprilično brzo i ugodno prolazi. Ali, naravno da u svemu tome postoji jedan određeni zajeb…

Ništa ne pišem, i sve što pišem, zvuči (a i izgleda) kao nekakvo kvazi intelektualno podrigivanje riječi na papir.
A to je problem.

Završio sam nekakve poslove, dovršio pripreme za neke predstave i sad je zatišje pred oluju. Sve se nekako smirilo, sve sporo udiše, i priprema se za hiperventilirajući mjesec dana u kojem će sve proći brzinom munje, naravno, uz bolesne količine alkohola i posla.

Ma dobro, bitno je da sam sve stigao napraviti, da se nisam uništio alkoholom kad mi je bilo najgore i da sad mišjim korakom stvari kreću prema nekom logičnom cilju, a ne prema fantazmagoričnoj nakupini krvi i mesa.

Svejedno, i dalje mi svako neobavezno pisanje ne ide. Svaku rečenicu napišem, pa prebrišem. A to nikad nije dobro.

Gotovo da na podsvjesnoj razini razmišljam o auto cenzuri.

Pred sebe imam bocu pelina, koju, kako čuvam za jedan tulum večeras, ali svakom neuspjelom rečenicom, iz boce nestaje po čep te alkoholne supstance.

Ne znam.
Sve je to nekako loše. Cijeli taj movens goji te goni da se ipak moraš ujutro ustati, bez obzira na ogromne količine alkohola koje ti mogu (doduše, ne moraju) pomoći da preživiš noć.

Možda će ipak bit najbolje da se nekako ograničim na faktografsko ispisivanje bijednih događaja koji su mi obilježili dan. No, sad se samo postavlja pitanje koji dan odabrati.

Ili da na jednom mjestu pokušam okupit sva bitna događanja… Pokušat ću izbacit sve dosadna birokratska prenemaganja s kojima sam se bavio, i krenuti od dobrih vijesti.

Tako samo dobio ponudu da održim seriju predavanja o Semiotici u kazalištu, o tome koliko su Mejerhold, Artaud, Stanislavski povezani kroz filozofiju izričaja koju Eco koristi u proučavanju svojih «simbola iza ogledala». I sve to jako dobro zvuči, ali, kad se sjetim tih snobistički raspoloženih ljudi kojima bih ja to morao izlagati, uh, ne hvala. Ne želim bit nečije filozofsko izdrkavanje. Jednom sam već tamo predavao, no fakat su mi se zamjerili kad su zabranili da dođu drugi ljudi slušat moje bljezgarenje, tako da mislim da ću ovaj put to sve skupa preskočiti, a predavanje sam ionako već napisao, pa ću ga spremiti u ladicu za neke bolje dane.

Nadalje, Ona me pozvala na kafu.
Ovaj put sam otišao.
Nije bilo toliko loše. Uspio sam se kontrolirat, i nažalost primijetio sam kako se jedan neprobojni zid gradi pred njom.
Kad pomislim da je ona bila jedna od rijetkih osoba koja je uspjela fakat doći do srži…
Ali, bilo je dobro, malo smo pričali, skakali sa svakodnevnih stvari na one sitnice koje smo nekoć imali dok smo bili u vezi. Tko bi rekao da ću sad moći pričati s njom o stvarima koje su nekoć prijetile da mi odrežu udove i pretvore u emocionalnog invalida. To i dalje ne znači da sam sada miran, da mi je svejedno, to sada samo znači da se stvari mijenjaju. Najviše me tješi činjenica da se tako trebalo dogoditi.
Sve ostalo je suvišno. Dovoljna je samo taj jedna mala spoznaja, koja ti kaže da je tako trebalo biti. Tako i nikako drukčije.

Da se stvari mijenjaju dalo se zaključiti što sam se odvažio otići ispitati do koje se granice promijenio moj paranoidni stav prema velikoj masi ljudi. Sa dovoljnom količinom alkohola u sebi, hladno sam ušetao među 3000 ljudi. Stao sam se nasred podija, zapalio cigaretu i pokušao kontrolirati porive koji su stvorili svoju malenu osobnost unutar glave ne bi li što glasnije mogli vrištati da pobjegnem iz tog kaosa razbacanih komada mesa. Ali, bilo je podnošljivo. Ljudi su se razbacivali na Hladno pivo a nečija šaka je brzim kung-fu pijanim pokretom uspjela izbacila cigaretu iz usta i pokušala oteti ono malo alkohola što mi je ostalo u čaši. Neka djevojka se stvorila ispred mene i pokušavajući mi dat do znanja da tu oni skakuću, i da ako želim mogu ostati, ali samo ako ću joj dati cigaretu i skakati s njom. Dao sam joj cigaretu, dva puta poskočio, i zaključio da to baš i nema smisla s čašom u ruci. Priupitao sam ju što pije, na što mi je ona dobacila da su joj prije pol sata prolili pivo. Uvjerio sam ju da je na drugom podiju bolje, da ima zraka, i da će usput dobit jedno besplatno pivo. Pa smo malo pričali, pa se malo ljubili, pa prolijevali pivo po slučajnim prolaznicima, pa je meni sve to skupa dosadilo, pa sam uz izliku da mi je mjehur prepun, otišao do nekih drugih polupoznatih ljudi.

Sve više se bliži trenutak seljenja. Ako sve bude dobro, ovaj put se selim u stan za stalno. Vrijeme je da negdje napravim kontrolnu točku u životu i tamo skupim sve gluposti koje su se skupile tijekom ovih godina lutanja. Što znači da ću vjerojatno morat svratiti do rodnoga mi grada i tamo iz skladišta pokupit hrpu nepotrebnih uspomena ne bi li ih smjestio na neko određeno mjesto u stanu. Trebat će prefarbati zidove, srediti namještaj, odrediti namjenu pojedinih soba, i nakon toga uživati uz preglasnu glazbu. Ah… to je jedna od onih mislim koje mi znaju dan učiniti ljepšim. Već se javilo par ljudi koji bi mi farbali i ocrtavali zidove, tako da sada trebam samo pronaći što želim s kojim zidom…

Polako, sve u svoje vrijeme… To mi polako postaje mantra. Moram se nekako suzdržati da ne sređujem stvari prije nego li dođe pravo vrijeme za to.

I onda se na kraju svega nekako vraćam pisanju.
Opet mi sve nekako zvuči loše.

I sve se nekako vrti u krug. Svaka sitnica se vraća na svoje mjesto. Sad je samo pitanje vremena kada će sve biti tamo gdje bi trebalo biti.

Treba nekako sve to stjerat u kurac i zamislit da na svijetu ne postoji ništa osim plavog neba.
Treba zanemarit sve te ljude, i pokušat raditi ono što je najbolje za sebe.

Polako, sve u svoje vrijeme.


My other ramblings at LiveJournal
Noktom grebem po zaleđenom prozoru noćnog autobusa. Hrpa pijanih ljudi u isti glas uzvikuje meditativne parole o usranom stanju u ovom tu gradu punom praznih ljudi. Navlačim kapuljaču još više na glavu i pokušavam pojačati ton u slušalicama. Potiho psujem na sve što se miče i krećem prema izlaznim vratima u nadi da mi ovaj put neće promašiti stanicu jer nisam stisnuo jebeni zeleni gumb. Još jednom bacam pogled na ekipu koja se očito još uvijek veseli i skakuće od radosti, pa izlazim vani, tamo gdje je fino hladno, gdje će buka u slušalicama bit dovoljno jaka  da me deprivira barem jednog osjetila.

Dok hodam preko ceste, gledam u daljinu kako autobus polazi, lagano daje žmigavac dok iz drugog smjera velikom brzinom dolazi munja koja bi se u nekim sporijim vremenima nazivala automobilom. Autobus trubi i naglo skreće u drugu traku. Ne mogu, a da ne primijetim kako dvoje ljudi stoji s druge strane ceste, drže se za ruke i razmišljaju što da naprave u svojoj zadnjoj sekundi života. Da li oni ikad sanjaju o bijegu? Autobus sada leži na boku a ja spuštam pogled ne bi li pronašao upaljač kojeg sam vrlo vjerojatno ponovo zagubio. Nalazim ga skrivenog ispred tone nepotrebnih papira u desnom džepu. Pripaljujem cigaretu dok podižem pogled prema praznoj cesti i horizontu s kojeg je autobus davno otišao. Sve je pusto i mrtvo. Usred svog tog razmišljanja, potpuno sam zaboravio da mi nedostaje moja draga buka u ušima. Pritišćem još jedan gumb i krećem dalje.

Skrećem s dobro uvježbanog puta u park nadajući se da ću nekako razbiti ovu monotonost hodanja. Danas nije bilo snijega, ili možda je… jutro se čini godinama daleko. A sjećam se nekakvih letimičnih pogleda kroz prozor u kojima sam negdje u polusnu uhvatio snijeg kako pada. Sjećam se kako sam praznog pogleda uvježbavao što da kažem i kako da to kažem. Skripte i papiri su bili razasuti po podu, a oči su mi mahnito prelazile preko njih u nadi da će se upaliti nekakav nepostojeći dar fotografskog pamćenja i omogućiti mi lagodan život u idućih par sati. Sjećam se snijega kako prestaje padati, i sunca kaka probija oblake. Bacio sam još jedan pogled na papire, zapalio cigaretu, rekao sam sebi da koji se tu kurac zamaram kada će sve ionako biti u savršenom redu.

Prstima vrtim posljednju kovanicu od dvije kune, i razmišljam kako je ova večer ispala jako usrano samo zbog toga što se nisam mogao normalno napiti. A teško je bez alkohola, bez univerzalnog otrova protiv svih loših ljudskih osobina. Jednom kada dovoljna količina alkohola prodefilira po modnoj pisti tvog krvotoka, teško da će ijedna osoba predstavljati prijetnju, i svaki će razgovor odjednom postiti podnošljiv. Ali, kao što rekoh, u džepu sam vrtio jedini novac te večeri, i promatrao zapušteni parkić, pun blata i loše parkiranih automobila koji se bore za naklonost smrznutih ljuljački.

Još jednom sam skrenuo, pokušavajući ignorirati vrišteći mozak u agoniji smrzavanja. Krenuo sam prema velikoj zgradi nadajući se da ću barem biti zabavljen nekim voajerskim prizorom iz nekih od prozora. Potiho sam navijao da se par s trećeg kata sada još više posvađa, da ona uzme njegove kipove i baci ih kroz prozor. Da on sa izrazom jeboteženokojitijekuracvečeras uzme njenu pudlicu koja mu je više puta zapišala cipele i zaključa je u kupaonu. Nakon toga, brzim korakom odjurit će u kuhinju po nož koji nije za mazanje maslaca na kruh, i još brže će uletjeti u spavaću sobu. Ona će otrčati za njim u nadi da joj ovaj put neće uništiti skupu haljinu koja joj treba da sutra zadivi šefa, jer zna, da ako ga ne zadivi, ako ne bude najbolja, morat će mu pristat popušit kurac u pauzi između dva sastanka. Ali on se neće dati smesti, jer on zna koliko je bespomoćan u toj nakani da napokon napravi nekakvo umjetničko djelo koje će kritičari pohvaliti i koje će neki debeli turist kupiti i tako osigurati lagodan suživot u ovom stanu… barem na kratko vrijeme. Dok mu ona zabija nokte u ramena, on otvara ormar i razmišlja o tome koliko su mu puta njeni ugrizi i nokti stvarali ekstazu, sjeća se trenutaka svršavanja dok joj vadi haljinu iz ormara i kida je na stotine sitnih krpica. Univerzalni daljinski upravljač pritisne pauzu i oni zastanu. Zadihani gledaju jedno u drugog, šute i žele da sutra što prije dođe. A ja, prolazim ispod prozora i razmišljam o tome kako su upravo vodili ljubav i sada se drže za ruke čekajući da jedno od njih padne u san, puni iščekivanja i nade da će napokon čuti i vidjeti voljenu osobu kako sanja.

Odignoriram onih petstotinjak duša iza ostalih prozora i ovaj put malo bržim korakom krenem prema svojoj ulici u kojoj smrt redovito šeta svog psa i svaki mjesec povede u tu samotnu šetnju barem još jednog novog psa. I svaki put se sporo njiše niz ulicu, neprirodno velikih nogu i malog trupa, pokušavajući uživati u trenutku u kojem nema nasilnih smrti, nema ratova i sudara, već postoji samo ova ulica puna pasa koji samo čekaju da im netko dobaci veliki komad mesa i malo ljubavi. Ponekad, kada sam iznimno dobre volje, smrt me zna malo izbaciti iz takta i pa se poprilično prestrašim. Obično se zatim krenem smušeno ponašati i ne uspijevam dobaciti niti jedan pristojan «dobar dan». Ali večeras je ionako sve bilo poprilično ravno, pa sam samo mirno rekao:

Ante: Dobra večer. Kako je?
Smrt: Ide. Uvijek može i bolje, ali što se svega tiče, ide.
Ante: Čuj, oprosti na pitanju, ali, kako ti se da? Uvijek jedno te isto. Uvijek ista odjeća, iste smrti.
Smrt: Pa nije sve tako crno. Ja ti na to gledam kao na veliki božićni kalendar, gdje se iza svakog datuma krije nekakva mala duša.
Ante: Ali sigurno, prije ili kasnije, to dosadi.
Smrt: A zamisli da ja sad tebi kažem da nema vremena. Da vrijeme nikad nije ni postojalo, i da je to samo obmana stavljena pred vas.
Ante: Da nema vremena, mi sada ne bi pričali. Da nema vremena, ja bih sada mogao biti u svakom od onih stanova, i mogao bih istodobno pratiti živote svih tih ljudi zamrznutih u trenutku.
Smrt: Previše je hladno ovakve razgovore. Ali znaš što, ja još moram natjerat ovog psa da popiša barem jedno stablo, pa sam zatim slobodan.
Ante: Naravno, samo daj, cimer će biti ionako zamrznut u trenutku pa možemo napraviti kavu i još malo popričati.
Smrt: Da, pogledati neki dobar film i slično.
Ante: Nekako sam mislio da ti više odgovara odigrati partiju šaha.
Smrt: Samo ako planiraš žrtvovati neke tebi drage duše, i odgodit moj dolazak za pokoje stoljeće.
Ante: Pogledat ćemo neki zabavan film, nekakvu komediju. Što kažeš? Da nas oboje na trenutak trgne iz mrtvila.

Nije me pozdravio, već je samo stegnuo svoj predugi sako preko trbuha i nastavio dalje šetati psa. S kapom preko glave, poput nekakvog bijednog jedija, otkotrljao sam se preko napola smrznutog puteljka do ulaza u svoj stan. Zapljuskuje me zadimljena vruća prostorija kojom dominira televizor dajući do znanja tko je tu pravi šef. Bacam stvari sa sebe i umivam se. Puštam vodu da mi cijedi s lica dok se promatram u ogledalu razmišljajući o tome koliko je pametno dovoditi smrt na kavu. Stavljam vodu na kuhalo, dok na televiziji vrte reprizu nekakvog jako bitno političkog sraza mozgova. Osjećam kako se parketi tope pod nogama te postajem bolesno svjestan kako hodam po močvarnom tlu ovog omraženog stana. Vadim sa police Sedmi pečat u nadi da će smrt shvatiti ironiju ove kave i uživati u komediji. Posjeo sam guzicu na kauč i pokrenuo film.

Dok je glavni lik razgledavao krajolik koji se pruža pred njim, ja sam razmišljao o tome koliko je moguće da sutra opet bude dobar dan. Prolazio sam kroz sve načine kako da provedem dobar dan, bez da potrošim svoje posljednje dvije kune. Uz svo to razglabanje, polako sam sklopio oči ustanovivši da mi novac ionako ne treba da bi samo trenutak nakon te misli zaspao.

Svršetak filma me prenuo iz sna. Druga šalica je bila prazna.



My other ramblings at LiveJournal
Treba početi od malenih stvari. Recimo, Znam da bih trebao biti neopisivo sretan što imam jedan upaljač koji radi. Isto tako, trebao bih biti neopisivo sretan što imam i pokoju cigaretu za zapaliti. Niz se dalje nastavlja, i ako nastavim tražiti zagarantirano ću pronaći barem stotinu sitnica koje su u ovom trenutku slika sreće.

Ali, ne mogu se oteti dojmu da je sve u potpunosti beskorisno.
Sve je lako zaboravljivo i u potpunosti prolazno.

Sjedim na krevetu, u slušalicama mi zavija Tricky, a njeno golo tijelo svijetli pod neonskom svijetlošću ovog prastarog laptopa. Dok odlažem cigaretu, rukom joj prelazim preko bokova i uživam u mekoći njene kože. Sve su to sitnice zbog kojih bi sada trebao biti sretan. Ali ništa od toga, sve je prazno, i sve je beskorisno.
Umjesto da razmišljam koliko mi može biti dobro, ja razbijam glavu da nemam više ni za jednu kutiju cigareta jer sam posljednjih dvadeset kuna potrošio da kupim jebene kondome. Sad ću ujutro morat žicat deset kuna.

Znam ju od prije par godina, zajedno smo radili na nekim projektima, i uvijek bi se dogodilo da par dana nerazdvojno radimo od jutra do sutra, da se zatim ne bi vidjeli idućih 300tinjak dana.

Večeras je stajala na tramvajskoj stanici, promrzla do kože i pokisla od ranog snijega. Crna kosa se presijavala na svijetlu ulične rasvjete, a crveni pramenovi su samo pojačavali samoću u njenim očima. Trebala je nekud otići, ali joj je to propalo. Nadala se da će joj zazvoniti mobitel, i da će se pokazati kako se ipak isplati postati rob tog malenog celularnog čudovišta. Mobitel je šutio, pretvarajući stanicu u grobnicu samoće kroz koju ljudi prolaze u nadi da će ih javni prijevoz odvesti na neko mjesto gdje će biti barem malo više sreće. Minute su otkucavale, a sat je u glavi otkucavao mantru koja joj je vrištala da ode s tog mjesta, da se pripremi na to da večeras mora biti doma, zaključana sa roditeljima čije svađe i najneviniji snijeg pretvaraju u žutu pišalinu.

Zadnji put kada smo radili, svijeće su morale gorjeti, jer je negdje u pola noći, pored treće pive nestalo struje. Smijali smo se i razmišljali na glas o tome koliko je zapravo zabavno da se naše bolje polovice brinu oko ovih sati provedenih u radu.

Večeras sam bio na dva napola poslovna sastanka. Uspio sam neke stvari organizirat, nabavit nekakvu lovu koja mi vjerojatno nikad neće biti isplaćena i još uz to, ljudi su me častili pivom. Nitko sretniji od mene. Doduše, svi ti ljudi večeras su nažalost samo jebene stranke u moru raznoraznih sjena. I bez obzira što je razgovor eskalirao od striktno poslovnog, do krajnje osobnog, nisam osjećao nikakvu potrebu da im ni na trenutak bacim dio sebe. Znam, dugoročno gledano, to je samo moj idiotizam. Jer ovako, nemaju ni malo povjerenja u mene, a da sam im nešto ispljunuo, makar to bila i laž, sve bi puno bolje prošlo…Ali, fakat nije dobro pristajati na jebene kompromise u životu. Svaki put kada bih morao pogaziti svoju riječ, to bi ostavilo neizbrisiv trag na ličnosti. Zato to ne valja, treba nekako pokušati biti dosljedan sebi, pokazat da može sve što želiš bez obzira na to tko si i što si radio prije. Nema veze, jer na kraju je sve dobro prošlo. Sa dvadeset kuna u džepu našao sam se na pokisloj stanici. Snijeg je pjevušio nekakve narodnjake po pločniku, a auta su nesmetano trčala prema svojim ciljevima. Zapalio sam cigaretu, i ugledao nju.

Sat vremena kasnije, bili smo kod mene doma. Ja sam pokušao napraviti nekakvo bezukusno jelo koje bi se barem izgledom moglo definirati kao večera. Ona je otišla do dućana da kupi vino i kondome. Nisam joj rekao da mi je to zadnjih dvadeset kuna u novčaniku.

Stajala je na stanici, ruke su joj se tresle. Ugledala me kako pripaljujem cigaretu i došla užicati jednu. Ja sam stajao, u kaputu, sa kapom, šalom i slušalicama na ušima, svim silama pokušavajući se izbaciti sa tog hladnog mjesta u neke toplije pejzaže koje mi je mozak nabacivao. Malo me prepala, jer je očito nisam čuo, tako da me trebala dobrano prodrmati da bih osjetio nečiju tuđu potrebu za društvom. Nismo se prepoznali. Dao sam joj cigaretu i krenuo pripaliti. Pogledala me, a u očima sam joj vidio odraz samoće u noćnoj rasvjeti. Krenula je pitati nešto, ali riječi su joj izlazile i zaobilazile moje uši.

Sada smo se prepoznali.

Pričao sam joj o prošlosti, o tome gdje sam proveo prošlu godinu dana, o svemu što sam radio. Ne volim tako pričati, ali uvijek se ugodno iznenadim, jer koliko god da mislim o ispraznosti života, toliko me više iznenadi činjenica koliko sam novih stvari napravio tijekom godine, koliko sam toga prošao u samo 365 jebenih dana. Pričao sam joj, a ona mi je ljubila vrat. Govorio sam joj o prošlom filmu dok mi je noktima prelazila preko leđa. Ispričao sam joj kako više nemam zeca (onog koji joj je prošle godine pojeo sandalu), dok su nam se noge vezivale u čvor ispod toplog prekrivača.

Sporo je izdisala dok se objašnjavala kako ju je frendica sjebala večeras, kako ju je čekala sat vremena da bi na kraju doznala da se ona nije pojavila zbog toga što je bilo hladno, i što se dobro provodila s nekim tipom u najmračnijem kutu birca. Pričala je, a ja sam joj skidao crveni grudnjak i poljupcima dirao kožu tako željnu nečije topline u ovom hladnom gradu. Govorila je o tome kako u ponedjeljak zauvijek napušta ovu državu, dok sam joj ljubio grudi. Pričala mi je, a ja sam joj ljubio vrat.

A onda, razgovor je prestao.

Nikad, ni u najluđim snovima nisam milio da ću danas pisati svoje gluposti pored njenog lijepog, svijetlom obasjanog tijela. Nikad mi nije prošlo kroz glavu da bi ona htjela leći u krevet sa ovim tu čudakom.

Zapalio sam cigaretu, a ona nije već godinu dana. Nasmijao sam se, a ona je rekla da ne postoji ta volja na svijetu koja bi je zadržala i jedan dan više u ovom gradu. Suza je krenula sa izlaznog perona i nije se panirala zaustaviti. Poljubila me u obraz, i ispričala mi o sranjima u svom životu, o svim ljudima koji su je pokušali sjebati, o roditeljima koji su odlučili živjeti na različitim stranama otoka, o ljudima koji su je okruživali u nadi da mogu isisati još jedan dah iz njenih gotovo praznih pluća. Nespretnim odabirom riječi mi je pokušala dati do znanja da joj je žao što me nije malo bolje upoznala. Nježno sam joj položio prst na usne i kimnuo glavom. Prije nego li je utonula u stan uspjela je promrmljat da će sada barem imati jednu uspomenu koje će se rado sjećati kada dođe u novo okruženje. Zagrlio sam je, i tiho joj šaputao nepovezane stvari u uho. Nadao sam se da ću i ja sada utonuti u san sa smiješkom na usnama.

Ali, san nije dolazio. Sve je nekako postajalo prazno, i sve više sam se gubio u tom osjećaju bespomoćnosti. Rukom sam joj milovao lice i mrsio kosu. Znao sam da ju nikad više neću vidjeti, i da će jutarnja kava biti zadnje što ću ikada dobiti od nje.





My other ramblings at LiveJournal
Koliko je teško prihvatiti da ti netko nudi pomoć? U čemu je fora?
Jebote, danas svi misle da nekakva skrivena namjera Mora postojati, dok je ljudski altruizam postao trenutno dežurna bajka za tate i mame koje moraju na neki način ušutkat djecu koja ne žele više igrati jednu te istu igru.

Danas sam uz najbolju volju pokušao pokrenuti neke stvari, pomoć tim ljudima da nešto naprave, ali ne.. naravno, optužuju da ja hoću postotak od njihove zarade, da ih hoću uništiti i štajaznam ne. Idući put se moram sjetiti da na neki način naplatim sve što radim, jer će tada svi biti mirni, i znat će da su napravili uspješan posao. Već šest godina pokušavam na ovaj ili onaj način nešto pokrenuti, napraviti i animirati ljude da krenu, ali kako godine prolaze svaka iduća generacija ljudi postaje sve nepovjerljivija, i sve manje se trude nešto napraviti. Mislim, da se razumijemo, stvari su u kurcu, i nitko se ne zavarava da nisu. Ali jebemu, idemo pokušat prihvatiti činjenicu da postoji ponešto ljudi koji se trude da jednog dana bude bolje, jer ovo stvarno nema nikakvog smisla. Nitko se ne želi truditi, jer svi sebe vide daleko od ove zemlje.

Ali neka, ja si ne mogu pomoći. Fakat volim pokrenuti stvari, pomoći ljudima da organiziraju što žele. Hoćeš pisati natječaj za ministarstvo, super, dozvoli da ti pomognem, hoćeš napraviti predstavu a nemaš prostor… super, ja ću ti naći prostor a ti postavi predstavu. Trebaš sponzore za film, pokazat ću ti kako se pišu dopisi za sponzorstvo. I primjera ima milijun, ali sve manje ljudi pokušava nešto napraviti.

Krajem mjeseca frend i ja radimo filmski program u jednoj novoj kino/kazališnoj dvorani i već sada nailazimo na probleme. Evo, primjera radi. Ako želim prikazat film koji je izašao vani na DVD-u, kontaktiram PR te firme, i oni mi faxiraju dozvolu za prikazivanje, i to bez ikakvih problema, jer na tim projekcijama neću ništa zaraditi, i njima će to biti besplatna reklama. Ali, onda nastupaju pravi problemi. Nakon toga treba kontaktirati hrvatske distributerske kuće koje su zadužene za filmove te strane firme. I oni dobiju fax o odobravanju, i umjesto da mi odgovore na pozive i slično, oni taj papir stave na čekanje od barem trideset dana. Nakon toga, ako imam sreće, jave mi se i objasne da nema problema sa prikazivanjem filma, ali da im moram dati postotak od prodaje ulaznica te da moram s njima potpisati ugovor o poslu.  Tu sve završava, jer ukoliko im objasnim da su projekcije obrazovnog karaktera, da će biti zaokružene diskusijama, i da se neće naplaćivati, oni odluče da to njima ne treba te mi zabrane da prikazujem film. Jebote hrvatska birokracija i mentalitet.

Ali neka, ja si ne mogu pomoći. Guram projekte dalje, pa ako se od njih deset dva uspiju realizirati, nitko sretniji od mene.

Iscrpljen od ljudi i grozomorne birokracije, vratio sam se doma i vidio da je cimer počistio stan i kupaonu. Ponekad malo buke nikom ne škodi. Iskopao sam par kuna i kupio dve pive i cigarete. Trebao mi je neki film da me opusti i izbaci iz svega toga, a neki od Hellraisera se činio kao idealnim za to. Krenuo sam s prvim filmom, i zaspao tamo negdje na trećem.

Koliko god da su Hellraiseri dobri za udaljavanje od stvarnosti, oni mogu stvoriti takvu buku u snovima da bi se čovjek posramio i odlučio nikada više ne spavati.

Prvo čega se sjećam u snu bio je oštar miris zagorjele jabuke. Razmišljao sam o tome da možda sanjam da sam negdje u prošlosti, i da mi majka sprema omiljene kolače. Iz tog idiličnog nadanja u bolje snove me prodrmao oštar ženski glas. Otvorio sam oči i vidio da se bolesno velikom brzinom približavam našoj maloj zemaljskoj kugli. Svake sekunde, zemlja je bila sve bliže. U jednom trenutku sam shvatio da se nešto gadno događa s vremenskim tokom. Kako sam se ja približavao zemlji, to je vrijeme sve sporije otjecalo. Pred sobom sam ugledao fakultet i veliko parkiralište pred njim. Na parkiralištu je, kao od majke rođen, stajala moja malenkost i držala čvrsto zatvorene oči. Odjednom, pad se ubrzao i ja sam se vidio kako uskačem u svoje tijelo.

Oči su me boljele.
Lagano sam ih otvorio, i ugledao prazno parkiralište. Ali, sada su parkiralište i fakultet djelovali kao da su napušteni barem desetak godina. Zrak koji sam udisao je bio vruć i ustajao. Na krovu zgrade je bila silueta neke žene duge crne kovrčave kose. Pomislio sam da se možda želi ubiti i krenuo joj panično mahati.
Ona je samo zakoračila i našla se ispred mene. Gledao sam joj u rupe koje su trebale sadržavati oči i pokušavao doznati od kuda ju znam. Ona se samo nasmiješila i pomislila kako se ja zamaram nepotrebnim stvarima. Prišla mi je, poljubila me u obraz. Dodir joj je bio leden a usne tvrde, kao usne neke od starih grčkih statua. Naglo sam se odmaknuo i sa divljenjem promatrao kako joj se boja kože mijenja pred mojim očima. Činilo se kao da sve krv istječe iz njenog tijela i za sobom ostavlja blistavo blijedu sliku djevojke. Oči su joj se ispunile nekakvim žućkastim sjajem, a iz vrata su izlazile četiri metalne žice koje su otvarale vrat i pokazivale mi krvave glasnice. Svakim novim pogledom jedna nova rana se otvarala. Ponovno sam zatvorio oči.
Zavrtjelo mi se u glavi, bol u očima je postala nesnosna.

Ona je i dalje bila ispred mene. Otvarao sam oči jako polagano, nadajući se da neću uništiti tu osobu do kraja.

Stajala je, predivna i neiskvarena, i pozivala me da krenem za njom. Više nisam bio na parkiralištu, veća na beskonačno velikoj livadi. Svuda oko mene su iz zemlje stršali ostaci dvoraca i divovskih kamenih građevina i kipova. Unatoč mojoj opčaranosti prostorom, otišao sam za njom. Nakon par minuta hoda, ona se zaustavila i pokazala mi prstom na vrh jedne ruševine. Pogledao sam prema gore, i našao se na vrhu nekakve kule s koje je pucao pogled na tu beskonačnu livadu. Pored mene stajao je leopard i lijeno čistio šape. Sjeo sam se pored njega, pomazio ga i nastavio promatrati livadu.

Leopad: Tebi je naravno jasno da je sve ovo san?
Ja: Nije san, jer san nikad nije stvaran. Osim toga, ja nikad ne sanjam mirise, a ovdje sve predivno miriši…
Leopard: Svejedno. Ja ionako žurim. Tu sam samo da ti dam par kratkih uputa.
Ja: Uputa? Uputa za što?
Leopard: Za promatranje. Nikad nećeš naučiti promatrati ako ne budeš strpljiv. I kad god pokušavaš sustići pogled, sjeti se da zapišeš koje je boje taj pogled.
Ja: Nisam siguran da te pratim.
Leopard: Samo zapamti da uvijek postoji neka crna točka koju ne vidiš, i ako dovoljno dugo ignoriraš te crne točke, one će tebe pogledati i zauvijek ti oduzeti slobodu.

Nasmijao sam se i nastavio promatrati livadu. Pred mojim očima ona se promijenila i ponovo sam bio u fakultetskom okruženju. Sjedio sam na krovu zgrade, a rukom sam milovao onu dražesnu djevojku. Ona me samo gledala i smijala se. Prstom je pokazivala dolje, na parkiralište. Pogledao sam malo pažljivije i shvatio da nekakva crvena tekućina ispunjava raspucali beton. Ustao sam se i skočio. Dočekao sam se na sve četiri, i tako nastavio hodati. Shvatio sam da se osjećam nenadjebivo dobro u svom tijelu. Kako i ne bih, kada sam sad bio onaj leopard.

Krenuo sam se šetati poznatim ulicama koje su pred mojim očima izrastale u pravu asfaltnu džunglu.

Gledao sam oko sebe, cijelo vrijeme držeći na oku crnu točku koja se prikradala s desne strane.

Onda je , nažalost, zazvonio telefon, i ja sam ispao van iz tog sna.



My other ramblings at LiveJournal
Obično ne brojim cigarete, ali ako se ne varam, ovo je jebeni 40ti nikotinski opušak koji danas gasim. Dok otvaram novu kutiju, ruka mi počinje podrhtavati i ja si sve razmišljam koji su najbolji načini za izbacivanje bijesa. Prvo mi je prošlo kroz glavu da alkohol, kao i uvijek pomaže, ali budući da sam se riješio rođendanskog pića ostao sam praznog grla. (doduše, neko je pričao o genijalnom nadomjesku za alkohol: samo trebam napraviti cedevitu, staviti papra unutra, i sve to skupa zasoliti s malo vegete. Doduše, neko je rekao da su mali zeleni (ili sivi) već odavno među nama, što ja fakat ne pušim, jer brijem da nitko ne bi izdržao ni mjesec dana među ljudima a da mu ne dođe želja da nas pobije jednog po jednog)

Ali dobro, barem imam cigarete. Još cijelu jednu kutiju da preživi do sutra ujutro.

U biti je sve počelo u petak, kada sam se napokon planirao vidjeti s njom, i kada je ona otkazala taj dogovor. Razlozi su bili na mjestu, ali svejedno, to raspizdi čovjeka. Ono, napokon sam se nekako sredio da krenem sve ispočetka, i onda se prvi kamen spoticanja nađe pod mojom nogom. Jer, naravno, čuli smo se u nedjelju, i to je bila greška. Nisam siguran čija, ali greška svakako jest. Prvo, čuli smo se dok sam ja bio u najranjivijem stanju. Taman sam otvarao svoje krmeljive oči kad mi je zazvonio telefon. Tako da nisam bio nimalo pripremljen na razgovor. Druga velika greška je što nisam držao apsolutno nikakvu distancu tijekom razgovora, pa je sve ispalo poprilično nježno, slatko i nadasve zavodljivo (ako izbacimo stvari koje mi je pričala o svojoj novoj vezi, i o tome koliko joj je sada život dobro). Cijelu nedjelju sam proveo razmišljajući o tom razgovoru, o mogućnosti da budem opet prijatelj s njom, ali se odgovor baš i nije pojavljivao. U svemu tome, činjenica da su cimer i njegova djevojka otišli doma preko vikenda i ostavili kaos u stanu nije nimalo pomogla. Mislim da je bilo oko 3 popodne, kada sam napokon popizdio, napravio još veći nered u stanu te odmaglio do nekog osamljenog mjesta gdje u miru mogu slušat glazbu i krvarit oko sudbine.

Kad sam se vratio doma, nastupio je rat.

Ali da prije toga napišem malo o stanju u mom stanu. Dakle, nakon što sam ostao bez posla, zeca, stana i djevojke morao sam služiti civilku. Što je naravno uzrokovalo da nemam ni prebijene pare, i da pokušam nekako skrpat kraj s krajem. U to doba sam radio na jednom povećem projektu sa frendom (mojim sadašnjim cimerom) koji se tada doimao kao jedna sasvim normalna osoba. Da se razumijemo, on jest normalna osoba, ali je čovjek neuredan do bola. Nisam ja nekakav bakteriološki fanatik, ali ako on nije u stanju u ovih 6 mjeseci oprat wc, onda sve u kurac. A da ne spominjem njegovu djevojku, koja se, onako slučajno, postepeno uselila u stan koji uz najbolju volju broji 30tak kvadrata ispunjenih mojim knjigama, cedejima, i kutijama sa zapečaćenim uspomenama.

I tako su oni preko vikenda otišli doma, ali prije toga ostavili neoprano suđe staro tjedan dana, koloniju plijesni (koju ćemo u daljnjem tekstu nazivati «Margot») u frižideru, te neopranu (ali netom iskorištenu) kupaonu. Nisam picajzla, ali jebote! U kurac i dobro susjedski odnosi, i zajedničko plaćanje telefonskih računa, i zabavni razgovori uz kafu.

Vratio sam se u nedjelju navečer (bilo je oko ponoći), pomalo pijan, i zakoračio u frižider ne bih li pronašao nešto jestivo da spriječim mamurluk ponedjeljka. Ne razmišljajući, otvorim vrata, a kad tamo, na mom siru sjedi Margot i zavodljivo maše svojim zelenim ručicama. Naime, oni su prebacili Margot na moj sir jer valjda nije bilo mjesta za smjestiti nove stvari u frižider, što je mene u potpunosti izbezumilo, i dovelo do ludila. Uletio sam im u sobu (nisu bili u nikakvoj kompromitirajućoj pozi, to znam, jer uvijek kada se ševe slušaju nove fosile… čudni su ti ljudski fetiši). Uglavnom, onako pijan i bijesan, sa Margot u ruci uletio sam im u sobu i počeo se svađati o tome kako su barem mogli naučiti kako se koristi četka u Wc-u. Po stoti put u ovih šest mjeseci, ispričali su se i rekli kako će to sutra napraviti. Sutra…

Nabio sam slušalice na glavu i pustio Rammstein-u da me uspava. Opet sam se sjetio nje, i razmišljao o tome koliko će mi biti teško pokušati biti prijatelj s njom. Naravno, snovi su se nekako složili s realnošću i stvorili svoj mali pakt u kojem više ne mogu imat niti jedan jebeni erotski san, već je te večeri sve nekako moralo završiti u krvoproliću.

Rano ujutro probudila me milozvučna zvonjava mobitela. Opet me ona zvala, i opet mi je ljupkim glasom poželjela dobro jutro uz ljubazan poziv na kafu. Bio sam dovoljno sabran da smislim nekakvu ispriku, te odgodim taj morbidan susret do daljnjeg. Bilo je 9 ujutro, stan je bio prazan a suđe oprano. Margot se još uvijek smiješila sa tepiha pred televizorom. Očistio sam tepih, očistio kupaonu, očistio sebe i otišao van.

Napokon, ponešto dobrih vijesti.

Civilka mi završava nakon nove godine, a i našao sam novi stan. Ovaj put stančić je malo veći, ima nekih 65-70 kvadrata i što je najvažnije fakat je povoljan. Napokon.

Htio bih se odmah odseliti, ali sad nemam para. Pokušat ću uz učenje, i sve besplatne poslove koje radim, nabacit i nekakav poslić koji se plača, ne bih li tako dobio priliku da se što prije odselim, i krenem na uređivanje stana.



My other ramblings at LiveJournal